[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Znam da ovo stihovi nisu za tebe, oivičeni obličjem

koje su zadali mi ljudi u susjedstvu mome i okolini.

Znam da su popunjeni malo pjenom i tuđim naličjem

kako bi bili nalik licemjernom izražaju i pustoj svjetini

 

jer se inače izbrojati ne bi mogli i premjeriti.

Ne bi se mogli mjeriti s prošlim,

niti za buduće poslužiti, za robove usmjeriti

u saznanja o načinima dobrodošlim.

 

Čak i kada bi netko slušao mi prolijeve svijesti,

rekli bi da sam svojstvena nekoj ludi

koja se iznimno našla da bi poeziju izpresti.

Samo si jedna, rekli bi, i tiho budi.

 

A nas ima koliko i zvijezda u mliječnim stazama,

koliko i maslačaka u razsjemenjivanju

po livadama ženskih umova, tim nevidljivim oazama

u pustoši što izgleda isto i noću, i danju.

 

To je požuda moja, i pohlepa strasna za ostvarenjem,

oslobođena novim zakonom o rodnoj jednakosti.

Okupilo se muštvo da me zanemari još jačim porobljenjem

i da me pritvori u elektronsku kuhinju mlakosti.

 

Ali ti me razrobi svojim svećeništvom s nevinih oblaka

kojega u narodu nazivaju ljubavlju nekom i simpatijom raznorodnosti.

Ti me pozove u odaje svojih tama, svijetlijih od mraka,

u kojima sazrela djeca ostavljaju odbačene igračke radi podobnosti

 

za odrastanje u grijeh.

Ostaviše premnoge auto dijelove i lutke rastrgane.

Ostaviše svoj nevini osmijeh.

Jednu pjesmu ostaviše koja himna je noći rane.

0411 0344

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting