Lutka od soli

Lutka od soli

Na stijeni strmoj,

Stoji lutka od soli.

Pjeva tužnu pjesmu,

O ljubavi i boli.

Bijela joj na vjetru kosa vijori

Isprepliće se i uvija,

Tihim šapatom mora,

Žalosne  riječi ona zbori.

Dok valovi se razbijaju o strmu stijenu,

Ona tone sve dublje…

More potiho guta njenu tužnu sjenu.

I svaku put kad kraj te stjene netko prođe,

Ona ga doziva k rubu,

Bliže,bliže da dođe…

I svako jutro u svitanje zore,

Priču o Lutki od soli,

Prepričava iznova,svojim šapatom more.