[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kako znati kad se može stići
gdje su one zvijezde tajanstvene,
gdje će ptice lijepe k meni sići,
i gdje će se osvrći na mene

jer ja trebam neke konopce
i čamce što se lagano zaljuljaju
kada čujem teške hropce
što svi oko mene kuljaju?

Kako spoznati te veze, pute
koji bi mi pridržali daha
dok odlijeće niz blatnjave skute
moje odjeće, niz haljine mraka?

Kako naći naručje za psihu,
za tu dušu koja kao slaplje rida
dok joj kamen leži na izdihu,
dok joj tama bijele mrlje skida?

Zašto ne bih spustila se jezerima
na tu površinu kao magla,
zašto ne bih šumskim žeravima
stala na sam kraj da bih se sagla

sve do ponora i raskošnoga dna?
Možda stijene tamo dolje dobre su za sidra
za koja bi užad moju ja privezala
lako, okretno i brzo kao vidra.

Ovako neprekidno gubim niti,
stalno mi pred nosom pucketaju
pa ne mogu niti suze liti,
pa mi tuge kratko traju.

Još se srne prestrašiše
mojeg leta i mojih zvukova
jer mi psiha teško diše
kada kreće putem vukova,

a sve oni mladi i bezbrižni
jer su starci otišli u lov;
ah, kako moji letovi su nedostižni
jer za mene ne treba ni krov.

Pastir stiže, janje mu je izgubljeno,
zvoni zvonce oko njina vrata,
a ja sva se skupljam neljubljeno
i da ne pronađu tata.

Evo kakva zvona čeznem čuti:
ogromna i glasna, jaka
da me bude iz mrtvila puti,
da mi put se stvori laka

koja neće tako teško uzdisati.
Zvona bi me odmah zasužnjila,
odmah znala bih u srce upisati
gdje sam, kada se rastužila

i povezala bih svoje konce
da me Pastir odmah k sebi privede,
i da nisam sama kao duh od bronce;
Pustila bih da me zvono odavde izvede.
‎utorak, ‎18. ‎travnja ‎2017. 20:11:47

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting