[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Uplašena bijah
kad’ rodi se misao
da tužna pjesma
ostaće zaboravljena
(kao grijeh) u starim danima.

Zaćutah na jeziku svom (rijetkom)…

Zalutah u tišini
družeći se dugo
grleći se žestoko
sa srećom
s licem dimnjačara
rukama mađioničara
usnama ljubavnika
očima prolaznika.

Buđenje bijaše tek triježnjenje,
stanje budnosti preraste u umiranje.

S očima sanjara
u kostimu starog lutkara
čije su haljine iznenada okraćale
i postale pretijesne za nove čarolije
ostah spaljenih usana.

(Igračke bijahu okusa čemera).

Ostah probuđena,zauvijek zaleđena.
U  trenu triježnjenja,bolnim uzdahom osakaćena
za još jedan luksuz vjerovanja u čuda moguća.

Dobro veče tužna pjesmo.
Druženje na jeziku nam znanom ponovo počinje.
Nema više čarolije.
Samo naše igrarije,poznate.
Znam,raduješ se.
Slijedim te,tu sam.
Ne boj se…
Ne odlazim od tebe više.
Zajedno smo tužnije.

Autor Sanja75

Ova objava ima 12 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting