[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Lukrecija draga, ženo moja
esencijo života moga,
kako si mogla…?

Bez toplog i nježnog pozdrava svoga,
slatkog i zadnjeg blagoslova moga,
otići pred našeg dragoga i jedinog boga,
ostaviti me u nemilosti i patnji vječnih suza,
i na samilosti mojih osobnih nedovršenih iluzija.

O kako sam tužan, dok sjedim sam,
osjećam da mi puca opna srca moga,
samo je malo ostalo, do srca usamljenoga.

I sada suznim očima promatram,
mjesto iznad našega kamina,
i tvoju sliku od Renoara,
samo mi je ona ostala,
da me podsjeća na tebe,
koje više nema, kao ni gospodina Renoara.

Skidam isplakano, crno, po mjeri šivano odijelo,
sjedam na rub, tvoje strane kreveta pokraj jastuka,
kao nekad, uz tvoje toplo i puteno bijelo tijelo.

I ja sada mislim da spavam,
očajnički pokušavajuči, da sanjam,
ali tebe draga moja u snu nema,
a ni mene više na ovom svijetu neće biti.

Ostala je samo slika gospodina Renoara.

Posted by sanjar

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting