[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Teret sam, znam, osjećam klonulost,

tragove prijezira što ostaviše mrlju u mome oku.

Nikada zaboravljena jutra što svitanje zamijeniše

sumrakom.

A i ova bol, suzama se nameće u meni, radost gasi

i patnja izvire iz mene.

Još i ovaj vjetar što recitira pjesmu o propaloj ljubavi

kao da zna moje planove, kao da me želi spriječiti

da zavirim u kutiju uspomena

što me podsjeća na bolje dane, dane ispunjene.

Dane kada moji osjećaji ne bijahu razapeti,

kada se njima ne poigravahu

krvnici.

Kad moj razum ne bijaše izgubljen u pogledu stranca.

Sada, odbacujem nadu,

suvišna je,

i mjesto ovo, što me nekad razveseliše,

jer ne pripadam ovamo.

U snovima se ovo već dogodilo, već znam kraj,

ne bojim se smrti, jer mrtva sam od onog trena

kad si me zaboravio.

Od tada, ja ne znam za sreću, strana mi je,

ali znam

za nedostižnost, od nje biva moj život utkan u ovaj stih.

Prevarena sam. Odbačena sam.

Ali smireno i hrabro ustrajem, koračam kraju.

 

Jecanje, što iznevjerih Boga,

utihnuo je zvuk tračnica.

 

Posted by Martina Maricic

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting