LOVAC NA JELENA
Noć, na fijuke vjetra dijeli se vrijeme
od fijuka do fijuka po par sekundi
od zvižduka do zvižduka cijela viječnost
izmješalo se u zraku suho lišče
sa kapima kiše sa mokrim snijegom
i gotov ne vidi se ništa samo bijelina
od koje bole oči samo praznina.
On gazi polako vrlo polako
kratkim umornim koracima
onda malo zastane kao da osluškuje
kao da nešto može čuti osim vjetr.
Golu mu glavu več odavno objelio snijeg
brkove vijetar pretvorio u sige .
Pred očima stalno mjenjaju se slike
gori vatra u kaminu i pucketa
miriše jelovina i grije,
zavija čopor vukova i pleše
pleše svoj ples krvoločni
dječak s visoko podignutom petrolejkom
maše i zove: ovamo! ovamo!
Onda opet vukovi, pa vatra, pa dječak
dječak koji ga uzima za ruku i vodi
dječak koji ga pita:
Tko si ti čovječe?
on odgovara: Ja sam lovac!
Što tržiš pita dječak
Tražim mjesta gdje ima jelena!
Jelena? ponovi dječak
Pa koliko dugo tražiš ponovo upita dječak
oko četrdesed godina odgovori
on i istrgne ruku iz dječakove i potrči
potrči iz sve snage pred sobom ugleda prekrasnog jelena pa uspori zastane ko ukopan stane pa pušku s ramena skine
nanišani okidač povuće ,okidač povuće
okidač povuće, okidač povuče
i onda digne glavu pred njim stajaše prekrasna žena i smješi se i smješi se i smješi
na sav se glas smije
Pa ima li uopče tog mjesta jelena
ima li tog mjesta gdje će doći lovac
gdje neče pucati gdje če samo prići
zagrliti jelena i zadovoljan otići.
