[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Idemo koracima kroz život, i upoznajemo ljude.
rukujemo se rukama, ljubimo se usnama,
sve po redu, po redu se mjerimo.

Silazimo niz stepenice, i ponovo se po njima penjemo,
u daljine mi kroz maglu gledamo, samo jasno put vidimo,
što njim idemo sve poprečne staze za nas su magla i mrak.

I dalje šetamo po parkovima,
obilazimo ulice, sjedimo po trgovima,
žurimo na kolodvore, i čekamo.

Sjećanje pere naše misli,
slike se redaju po pločniku što ga gledamo,
zavrće se film i počinje..

Naša se slijepost ogleda u njemu, naša se ljudskost ravna s nama,
s šutnjom što je nosimo u sebi, i čuvamo, kao ključ svoje odaje.

Susrećemo mnoge, i mnogi susreću nas,
ulazimo u živote i drugi životi ulaze u naše,
lomimo se kao skrštene ruke i spajamo u jedno.

Bura u nama pere obale naših obmana,
bura u nama diže kule laži,
i ponovo ih ruši.
bura što naše ime nosi.

Dugo skupljani biseri po morima,
rasipaju se u trenu,
dugo traženo, nađeno,
gubi se u nama,
nestaje, topi se, kopni.

I sad ostajemo sjediti,
i sjedimo,
šutnja je opkolila nam dah,
šutnja je odjeknula riječima što krče u nama,
šutnja je odgovorila buri što nas je potjerala iz utočišta naših draži.

Autor Bruno Dronjic

Rođen u Osijeku 11.3.1993. godine,gdje i živim.Trenutno studiram filozofiju i Hrvatski jezik i književnost na filozofskom fakultetu u Osijeku.Uz čitanje, pisanje je, ne samo hobi, već i način življenja. Poezija kao vježbalište misli i rijeći, otkriva neviđene predjele.

Odgovori

Subscribe without commenting