[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Zarobljena između mog i tvog besmisla

šapućem koliko te volim.

Taj eho odjekuje, ali ga ne čuješ

zbog lavljeg laveža u sebi.

Dodiruješ me prstima što gore

k’o užaren uganj usred zimske noći,

al’ tvoje usne – one me ne vole,

a kažu da ljubav ne umje proći.

Ah, obamana teška,

još teži usud,

nada me drži još uvijek za ruku,

možda nekada, negdje opet

shvatiš da sam tvoj cijeli svijet.

 

Autor cuvidina

Odgovori

Subscribe without commenting