[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ti nosiš spokoj zelene lagune.
Tvoja su ramena naga
moja putovnica u propast
ja čeznutljivo plovim
poput usamljenog gondolijera
u salvama tvojih promišljanja.
To suton šapuće.
Predvečerje u prolazu miriše
svjetla treperu blago
ti me ipak grliš i diraš
a usne me tvoje dotiču
i grizeš ih grubo
one otiču.
Oprosti mi, dušo
što sam redak samo
u brodolomu tvog života
a mi plešemo i smijemo se
naizgled slaveći ljubav
a rastanak slavimo
jer sutra nas nema.

Večer se vuče i klati
ko stari arhaični starac
i kako zora zastore diže
naš kraj sve je bliže

i bliže.

Autor Robert Zemljić

Nemam šta reći o sebi, osim kako rekoše jedan pjesnik “Sa sudbom se natežem, onako zagrljen, ko dve pijane lude”

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting