[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Djetinjstvo je tako lako sanjati. Maštati kada nisi tu.

Ti si negdje drugdje, hodaš po oblacima, kao u snu.

Najljepša ti me znaš, o tako dobro, drži me čvrsto

lak sam kao pero i dižem se sam prema oblacima.

Čini se kao da živimo, u zaboravljenom grčkom mitu.

To je dobro, u ovoj neimaštini barem karakteri očvrsnu,

Dok se trude u blatu označiti život sudbinskim znacima:

 

Oblaci, oblaci bijeli, neće me moći odnijeti tamo daleko.

Oblaci bijeli neće me vidjeti, dok piju, toplo (ljubavno) mlijeko.

 

Pekmez od majčine dušice, namazao bih po tvojoj bradavici.

Pekmez od stihova polako mažem na tvoju šnitu kruha.

I rasol sam spremio, za mamurluk, od ukiseljenih molbi za posao.

Nas dvoje se više nećemo naći nikada tako blizu, niti na kavici.

I dalje gledam kako zima maže maslac po travi iznebuha.

Jutrom sam plav, plavih smrznutih prstiju, u srcu tvoju sliku nosao:

 

Oblaci, oblaci bijeli, neće me moći odnijeti tamo daleko.

Oblaci bijeli neće me vidjet dok piju, i gledaju negdje prijeko.

 

Sve je tako lijepo, samo da nisam u Hrvatskoj i da sam na Madagaskaru.

Pusti te nas da krvarimo svoje male bezvrijedne večernje živote.

Nemam volje pričati to, što svi poete prepisuju i kradu, tu baladu staru.

Pustite nas da iskrvarimo pokraj te okrugle zamišljene jednote:

 

Oblake bijele jahati ću bez prestanka do samog nedogleda.

Oblaci će vidjeti, da li me ona u zjenice gleda i da li ne da. (tomisl@v,10.3.2015)

Posted by tomislavcroata

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting