[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Iza sanjivog brda, sunce se gubi,

crveno nebo, usnulo more ljubi,

nestašni vjetrić uzdrhtale grli vale,

zadirkuje živahne breze male,

one “rukama” streme ka beskrajnoj visini,

šapuću bez riječi u vječnoj tišini,

čuje se muzika zrikavaca u travi,

na počinak do zore kreću umorni mravi,

i vesele ptice svoje uspavanke pjevaju,

majušni cvjetići u horu zjevaju…

Zlatni mjesec stidljivo otvara oči,

taj vjerni čuvar zemlje u noći,

budno ga prate i zvjezdice sjajne,

blistave, nedokučive, daleke, tajne,

o putovanjima raznim vezu priče,

jedna na drugu nikada ne liče…

U vazduhu se osjećaju mirisi trava,

sve je utihnulo i bezbrižno spava.

A ja, posmatram tu neopisivu ljepotu,

i pitam se zašto nije tako i u životu…

Voljela bih da sam dio te zagonetke tajne,

da sam sesrtica male zvjezde sjajne,

željela bih da sam slobodna kao ptica bjela,

da pobjegnem daleko od ovog licemerja,

da poletim nebu pod oblake,

da me nose vjetrove ruke lake,

da se njišem poput krošnji drveća,

da sam šareni leptirić u polju cvjeća…

Ali samo sam covjek, stidim se toga,

zasto sam ovo što jesam, pitaću jednom Boga…

Sada spavaj prirodo, mila ljepotice,

i ne reci nikome za suze jedne djevojčice….

Posted by Ivanica

This article has 3 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting