[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kraj šume na cesti  ispod malog mosta,

gdje potočić ko zrcalo blista,

jedna djeva pletenica plavih,

u haljini bijeloj lepršava, ko vila.

Njedra su joj mladenačke, lijepe,

struk tanašan, a bokovi ko stijene,

hoda gipkog se nagledat ne mogu,

obraza najljepšeg što Bog može dati.

Isplela je vijenac od poljskoga cvijeća,

na glavu ga stavljaše kao mlada neva,

pa  trčeći ko srna livadom zelenom,

pticama u letu veselo, mahajuć pjevala.

Kad je sokol sivi nadletio lijepu vilu,

pjesmom mu je  tajne mile opjevala,

samo leti preko mora i visokih gora,

pa mi sleti dragom na njegove dvore.

Reci dragom da ga čekam vječno,

mjestu divnom gdje smo ljubovali,

ispod mosta i potoka bistrog,

dali jedno drugom ljubav zakletu.

Prenesi mu pozdrave,  srca moga,

koje biješe samo njemu dato,

da je ljubav kao kamen čvrsta,

nijedna sila  ga razbiti   ne može.

Polegne polako na zelenu travu,

a  u oku suza ko biser zablista,

očaran pogledom na to divno biće,

otiđoh potiho da me ne čuje.

Autor Giovanni

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting