[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Vidiš li mi osmijeh na usnulom licu
ne budi me, pusti dušu zaspalu da sniva
pusti neka dosanjam šarenu lepezu
divnih boja što se prostiru duž njiva.

Pusti neka prosto paorsko mi srce
još jednom oćuti sve mirise staja
sve što nekad zavoljeh ko dijete
neminovno nestaje usred gradskog sjaja.

Nema više lijepih licitarskih srca
sve je manje konja što jure u kasu
na pašnjacima zelenim i silnim
sve je manje krava koje pasu.

Ne budi me, možda sanjam snaše
sve jedna do druge vanca se i vrca
tako rumene su, vragolaste tako
sve jedna do druge licitarska srca.

Autor Jim Corbet

između pameti i ludila postoji mali skriveni put,njime hodaju oni koji pišu stihove.

Ova objava ima 16 komentara

  1. Čudan ti je smisao za šalu Jim. Nostalgija za izgubljenim rajem je tolika da mami suzu. Jesenjinovski sjetno,toplo, sneno. Odsanjaj svoje sne prijatelju.Veliki pozdrav za tebe.

  2. Gradski sjaj i blještavilo, nikada ne može imati dušu kao kraj u kojem smo ostavili dio svog djetinjstva i koji dotičeš su svom opisu – život izvan gradske vreve. Lijepe sjetne slike i moram se složiti s ostalima … meni nije šaljivo, već nekako pitomo i toplo 🙂

    Lijepo te pozdravljam Jim !

Odgovori

Subscribe without commenting