[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kad bijah posve mali,
koliko oveći pijetao što kukuriječe na očevoj krivudavoj čestokolici…,
navuče mi se plavičasta omaglica na zelene oči,
kao čežnja o proljetnim sutonima.
.
Sunce žarko mi potamnje na visini;
a ljudi su kao sjenke po čitave dane lelujali,
sve naginjući svoja zabrinuta lica nadamnom,
tepali mi.
.
I kao kad sitna kiša porosi po čelu mi,
umivaše me suzama moji najmiliji,
i cjelivaše me iskrenim lelekom lelekaše:
„Kuku nama!“
.
Ponesoše me to jutro Joki Marinkovoj – jer samo to ona može,
skinuti čini s očiju;
nije se s očima igrati…,
tako rekoše mudraci bijelih kosa.
.
Kad stigosmo do Marinkove kuće, položiše me na divni krevetac
načinjen od lipova drveta,
a nadamnom se odmah nadnese, Joka.
.
Prvo me ovlaš dotakoše po licu mirisne kose,
zatim me pomilovaše njeni vreli dlanovi,
a onda potekoše u šapatu riječi koje su me hvalile
i sokolile.
.
Ispružih k njoj ručice,
da joj opipam lice, kad je već tako divna…,
ali mi Joka na prevaru u oči nakapa mlijeko.
.
Miriše kosa,
miriše jutro
mirišu dojke izvaljene iz svilene košulje…
O bože grijeha li moga,
gdje tako sitan bijah – a tako sretan…
.
Ni trenutka više na svoje oči mislio nisam;
„Hoću Joki!“
U plavičastoj omaglici izgubljen – tako malešan,
mirisao sam i milovao, prvi put,
lice žene.

Posted by feniks

Onajetihohodila, onajetihouzdisala, njenesmijavicenemoguzaboraviti...

Website: https://nizmahalu.blogspot.hr/

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting