[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Prijatelju,odavno te nisam vidio…gdje si?

Tvoja odsutnost boli…presnažno…ta bol nedjeljiva je od moga bića…

Razum ju pokušava izbaciti,ali srce ne dopušta…sva sjećanja sada su duboko u meni…

Misli,osjećaji,doživljaji…sve se tebi podređuje…

Bili smo više nego prijatelji…da ne kažem ljubavnici…

Da,to bi bila prava riječ-ljubavnici…

Razdvojili su nas,iako toga možda i nismo bili svjesni…

Svilenkasti sjaj mjesečine prošle noći postao je vizija…hladni slapovi rijeke tekli su,žurili da se stope

s jezerom…i ono je bilo hladno…suviše studeno,kristalne,ledene površine…

Gledao sam smrt sirena…suze mi potekoše…nitko me nije pitao želim li to gledati…

A tada…veličanstven prizor…

Stakleni stupovi savršene bjeline čuvali su sarkofag od mliječno bijelog granita…isijavali su tanku svjetlost…prozirna magla grlila je i sarkofag i stupove…gledala me,ta tajanstvena magla,iako nije imala oči…

Tek nejasni obrisi iz njene utrobe šaputali su nešto nerazumljivo…nezemaljska bića…bila su poput njih…

Šaputali su neprestano…nisam razumio…zbunjen,kao i uvijek,sam bio…

Prekrasna sirena,ovjenčana plavetnilom,duge smeđe kose što joj prekrivaše grudi i modrih peraja,sjela je pokraj mene…voda se cijedila s nje…tiho mi je rekla,nešto što nisam htio čuti…

Postao sam sjena,izgubljena duša,osuđena na vječno lutanje…

Sarkofag je tvoj…protrnuo sam,načas poludio…

Sirene je nestalo,osim jedne vlasi njene duge kose…

Sa sve četiri strane tvoga kamenog lijesa čista morska voda padala je u bezdan…povjetarac mi dotakao obraze…

Djevojčina vlas skliznula je s moga dlana…

Plakao sam,gledao u taj bezdan…taj bezvremenski prostor što isijava blijedo zelenilo…

Gledao sam u bezdan…

Sjetih se…dozivao sam ga…da,napokon sam se usudio…

Zvao sam Levijatana-tamnu modro-zelenu neman…

Veličanstvenog gospodara mora i bogova…

Bezdan se probudio…život se pojavljivao…

Levijatan…čuo me…

Izgled mu ne mogu opisati…pomalo je nejasan…poput drevne,izblijedjele sjene…

Nisam govorio ustima,samo mislima…njegove velike oči čule su moj duh…moj vapaj…

Kažu da je demon,no nije me bilo briga…

Kažu da se u njegovoj utrobi sve zaboravlja…i bolje…

Ne želim se sjećati ničega,osim jednoga-osim tebe…

Primio me u svoju nutrinu…sve sam zaboravio,osim tebe…ta želja bijaše mi uslišana…

Nema dana ni noći u tom divovskom biću…nema vremena ni prostora…samo prozirna praznina…

I sjećanje na tebe…vječno sjećanje,što ne gasne…

To sjećanje,ono je tu-u srcu…

Sjećanje na tebe jedina je svjetlost u mome biću…

…jedina vatra što održava besmrtnost moje duše…

Prozirna praznina…i sjećanje na tebe…

 

Autor Ellenhyll

Ova objava ima 7 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting