LENKA

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kako je divno živjeti bilo gotovo vijeka pola,

od našeg susreta prvog, do dana tuge i bola.

Susreli smo se čistom igrom slučaja,

drugih je mogućnosti bilo bez konca i kraja.

Bez interesa nekog i bilo kakvih  snova;

pristigla tek još jedna kolegica nova.

Uobičajeno pružih ti  ruku i svoje rekoh ime,

ne znajuć’ da sudbonosan korak učinih time.

Iako ravnodušan pri susretu prvom,

vrlo živ osta trenutak taj u sjećanju mom.

Sjećam se mjesta na kojem sam te ugledao

i razdaljine do tebe na kojoj sam stajao;

sjećam se tvog stasa i frizure tvoje,

dvodjelnog kostima na tebi pepita boje,

ozbiljnog izraza na licu i sjetnog pogleda,

koji ni do danas izbrisat se ne da.

Otkuda memorija tako živa?

na sudbini mora da se zasniva.

Bit će da je nesvjesni moga bića dio,

već tada što će biti predosjetio.

Otada, draga, svakoga dana,

susret s tobom srcu mi bi hrana,

a kad sam ti dušu plemenitu upoznao,

tada sam potpuno i sviješću spoznao

da ti si ono što sam u životu tražio

i bez čega punine svog bića ne bih osjetio.

Ti si majka naše divne djece dvoje,

u kojima su pomiješane osobine i tvoje i moje.

cijeli si život vjerna pratilja mi bila,

probleme i brige moje sa mnom si dijelila.

Lijepo mi bješe, s tobom proslavih;

u teškoćama se nađoh, na te se oslonih.

Glave nam iste misli pomišljahu,

osjećaji isti grudi ispunjahu.

Dva naša bića, svako za se okrnjeno,

postala su jedno, skladno, savršeno.

Al’ jednoga dana na morskoj obali,

gdje često smo  šum mora  slušali,

Apolon kobnu odape strelicu

i pogodi tebe moju miljenicu.

Od tog kobnog dana neprestano patim,

život bez tebe moram da prihvatim.

Još jedino katkad spavajuć’  uživam,

kad mi u snu dođeš, kad te živu sanjam.

Posted by Gradinar

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting