[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Gluhima sam govorila ‘dobro jutro’,

najveća im bijeda vlastito preziranje

prema stazi koju već i Bog je utro,

prepreka im olako vezivanje

 

za sve sjajno pokraj puta,

za sve ono što navikoše odavno:

roditeljska stega mu je ljuta,

brat mu nije ništa slavno;

 

djevojka odgojena da šuti

i da porodom se bavi sasvim sama,

sinovi obvikli biti kruti,

a za djecu postojala samo mama

 

i to majka koja neprekidno služi,

još od mlijeka i od nježnih ruku

pa sve krivo što bi htjeli muži;

djeca postajala utjeha za muku,

 

a ne obaveza i zadatak životni,

posuđeni stvor na određeno vrijeme;

vez taj ‘mora’ biti doživotni,

vlasništvo što mora dati isto sjeme.

 

Žena nosi sve, a traži još sigurnost

tamo gdje je ugroza započela i traje.

Dijete odmah saznaje za tmurnost,

kažnjeno za sve što iskreno daje;

 

ne sluša ga nitko, vele ‘šuti, laži’

ako želiš muku svu prebroditi;

sve što čuješ nikome ne kaži

pa ćemo ti novo dijete roditi.

 

Gluhima sam govorila što sam znala,

od početka uvijek ostajaše nijemi

sve do dana onih kad sam život brala.

Tada vidjeh da i druga duša strahu stremi

 

i da nije razvila u sebi one riječi

po kojim se istina prepoznaje.

Vjerovati nešto uvijek život priječi

kad se okom samo trulež spoznaje.

 

Pitali me mnogi samo jedno:

“Odakle bi ti to mogla znati,

tko si ti što izgledaš mi bijedno,

zar ne čuješ da mi duša pati,

 

kako ti ovakva sve to znaš?

Kaznit će te sile tame

jer se stalno samo igraš,

stradat ćeš od sebe same”.

 

Pobjegoh od strašnih prijetnji,

od mene još vidiš samo sjenu

iako sam našla povjetarac ljetni;

nosim ga na dlanu kao oka zjenu.

15.01.2017.  05:17

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting