[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Vjetar studen lice mi mije,

usne mi ledene, hvata se inje.

Zrakom leti ptica crna,

grakće i viče, a u meni krv sporo protiče.

 

 

 

Srce mi je u pete otišlo,

tiho tuče, sporo je i mrzlo.

Jedva živ sam, u glavi mi zvoni

na uzbunu da spasim život svoj.

 

 

 

Misli mi brzo lete

na potok što u proljeće žubori,

višnje su propupale,

miris se proteže, život je svuda oko mene.

 

 

 

Mislim na Sunce i toplinu,

moje tijelo zagrijava se od miline.

Ne stajem, gazim ravno,

samo naprijed, za ništa drugo ne marim.

 

 

 

Odjednom ispred mene veliki  dimnjak

se dimi, stoji kuća usred ničega, toplina se širi.

Smješim se, vrata mi se otvaraju,

ulazim i osjećam kako snaga mi se vraća.

 

 

 

To je bilo prošle zime,

sada se tome smijem,

a mogao sam lako postati led

i ne bih mogao više da ovakve pjesme pišem.

Autor alojz

Ova objava ima 22 komentara

  1. HAHAHAHA

    Kad bi bio kocka leda bijela.
    Kocka koja zna stihove zborit.
    Kad bi bio eh kockica leda
    bar ne bi mogao izgorit.

    ŠALA! :))

    PJESMA MI JE VIŠE KAO PRIPOVJEDANJE.SIMPATIČNO.

  2. To je bilo prošle zime,

    sada se tome smijem,

    a mogao sam lako postati led

    i ne bih mogao više da ovakve pjesme pišem.

    Cuvaj se ti ove zime, hehe, previse je zubata :D… Svidja mi se pjesma Pozdrav Alojz

Odgovori

Subscribe without commenting