[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora
napuštam i zadnju klupu od kamena siva
i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora,
da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva

samo zato da se ispod leda zemlja nagomila,
da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije
kao topla peć i toplo srce, kao majka mila
u čijoj se utrobi komeša zrnje što ga krije.

A na površini sniježni vodopadi, mrzlo granje,
stara priroda sva sjaji u ljepoti zimska ugođaja
koji dovoljan je da se probude još mnoge sanje,
da se sjeti srce sličnih lijepih događaja.

Tuga će i tako ostati na dulje vrijeme,
i bez nekog moga truda ona caruje u sjećanju,
ona uvijek nosi ono zaleđeno sjeme
koje čvrsto klija zimi, ljeti, noću, danju.

Ponekad se pretvara u sreću, i u mir što nosi,
a za to je potrebno premnogo strpljenja;
ponekad od tuge čovjek mnoge nevolje pokosi
i okrene novi list životnoga trpljenja

jer je tuga kao vruće grotlo ispod leda,
jer je plodna u najmučnijim uvjetima
i ne vidiš od nje ništa, ma koliko da se gleda,
i jer odolijeva snjezima i vjetrima.

A kad sunce zarumeni, kada malo sazre
i otopi snježne pokrivače, ledene sve vrhove,
nježne, čvrste stapke što ih se i jedva nazre
tada niču kao da ostvaruju sve snove.
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017. 15:50:21

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting