[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Ako sam i bila nepoćudna,
znaj da sam još gora sada.
Otkada je moja duša budna,
njome samo iskušenje vlada.

Željela sam otići do utrobe kita
da se tamo snađem i da se prestravim
pa da molim Boga uznosita.
On me traži da sa svijetom se pozdravim

jer već dugo slavu Boga ćutim,
znam je dobro, mnoga dobra za me čini.
Teška mi je istina koju sada slutim:
duša moja griješi, ona neprekidno hini

i što Bog moj ima s time?
Zar da čekam nekakva čudesa
ili da promijenim svoje ime
kao da ću izmaći od udesa?

Bog je predao mi vlasti, sebe, sve,
a ja spotičem se neprekidno.
Pa što hoću još od bolne istine
kad je sve otkriveno i očevidno?

Ljudi promatraju tko si, što si,
da si sav nesavršen i pomalo lud.
Ja sam snoplje što ga On pokosi
i sad više nemam kamo, nemam kud.

Ispunjava mi svaku želju, svaku riječ,
a ja Njegovih se riječi sjećam.
Moram biti čvrsta stapka, a ne mliječ,
moram znati reći to što sada tepam.

Toliko sad živi sav u srcu mome
da ja ne moram ga niti zazvati,
a ipak Ga tražim kad me slome
da mi dadne slavnim imenom se nazvati

i nikako da krenem jače sebe obraćati
istom snagom, željom koja Njega moli.
Sebi moram, a ne Bogu danak plaćati
jer kad vrijeđam sebe, to mi Boga boli.
‎četvrtak, ‎13. ‎srpnja ‎2017. 09:16:33

Odgovori

Subscribe without commenting