[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ulazim u malenu, sterilnu tuš kabinu.

Crvi plaze po utrobama razlivenim diljem kazališnih pozornica dok lutke na koncima stakleno i nijemo promatraju one koje je i vrijeme zaboravilo.

Bolesni klaunovi uzimaju pravdu u svoje ruke. Kažu, Bog ih je odabrao.

Ljudi umiru zbog slučajne lutrije.

Pravednicima će iskopati oči, zavezati ruke i iščupati jezike, a njihov krik prelamat će se opustošenim šatorima.

A ja?

Osjećam vrelinu vode i ne marim.
Nije me briga za cirkus koji odlazi k vragu i ne želim razmišljati hoće li me zgaziti poput kukca ili ću se propiti i pobjeći, i od vlastite smrti, u vodu.
Ne hvata me Mučnina zbog spoznaje da sam još jedno ništa.

Malena kupaonica preplavljena je poznatim mirisom. Ili me osjetila varaju.
Odjednom miriše na nas. Na subote, nedostajanje, jebanje i vođenje ljubavi.
Na suze i smijeh. Neuspjeh i drhtanje. Grčenje i isprike.
Miriše na ljubav i nadu u ostajanje. Miriše na nesavršenu harmoniju osjećaja. Miriše na sve što sam se ikad bojala tražiti. I na strah od nepoznatog, od odustajanja.

Brišem se u jedan od tri svoja ručnika i brzo se oblačim.
Zatvaram vrata kupaonice. Čaj preliven vrelom vodom prostoriji daje nov okus.
Sjećam se lutaka sa staklenim očima. Nemoj mi dopustiti da ponovo postanem jedna od njih.

Oprosti. Hvata me slabost. Misli se hlade poput pločica koje je moja noga nedavno dotaknula. Spava mi se. Budi tu. Neka je sve slučajna lutrija i neka cirkus propada. Ne trebaju mi slijepi pravednici. Vjerujem.

Nemoj odustati. Jer vjerujem. I želim. I volim.

Autor Lara

Odgovori

Subscribe without commenting