[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kao prkosna,

Kao ponosna,

Kao čovjek njezin,

Kao njezin cvijet,

Nikad spokojna…

Bori se sa duhom vremena,

Oživljava srca kamena,

Staje na crtu s predrasudama,

Utočište pruža raznovrsnima…

Možda zato tako skromna, naivna, pa rizična,

Možda zato negdje na putu dugo zastala.

Naćeš i ti mjesto pod sretnim zvijezdama,

Ne tražiš ti mnogo,  slogu dva-tri čovjeka…

Inatom omeđena raznoraznim stranama.

Da ko’ brata primiš neprijatelja,

Pokažeš mu kako lijepo je sa nama.

Da zanavijek srušiš ogorčenosti zidine,

Da ljubavlju izbrišeš sve crtane granice…

Da kažeš život najljepši je kada ima se,

Malo, a dijeli se.

Da kisik majke jednoga pacifiste,

Mirom, svako udiše…

Kunem ti se zemljo, tako mi sudbine,

Tvoj cilj će jednom prestati da bude zloupotrebljen…

Posted by asilika

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo." Meša Selimović

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting