Kukavički tužna pjesma
A bile su neke oči suzne i dok je sreća svirala himnu
spustile kapke teške od nesna
i birale nesreću mirnu
gledajuć bića pjana od sreće
ustreptala
bijesna…
A bile su neke ruke tužne u moru drugih pruženih nebu
svjesno spuštene na papir tuge
gdje slova su tiha
i na pola stiha
rasplaču mjesec…
I nečiji korak namjerno sitan voli sjetne gažene staze
jer tamo je i sitan bitan
i klonulo izbjegava pomahnitale glave
što vještije mislima gaze
nego je cipelama uspio iko ikad…
I neka pjesma svaku noć plače..
Što svijet više gori
plače sve jače
i uzavreloj krvi smeta
pa pljune na nju grohotan smijeh
koji sretan šeta
ka svom opojnom centru svijeta.
Pljuni na nju i ti što ti je jasno
da dišem tiho jer nesmijem glasno
dišem tiho jer ne smijem glasno
pišem tiho jer ne smijem
dišem jer pišem tiho
ne smiem glasno
ne smijem…
Još jednom, bravo! ;-)
”A bile su neke ruke tužne u moru drugih pruženih nebu
svjesno spuštene na papir tuge
gdje slova su tiha
i na pola stiha
rasplaču mjesec…”
ekstra..:)
Hvala Senada “još jednom”.. mnogo mi znači… :) Hvala Lisa i tebi, drago mi je da ti se svidja.. :))