[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kuda sam žurio ?

Ostalo mi sjećanje jedno,
na dane i noći…
sve one svijetle ulice,
hodnike, i prostorije
ovog sada mračnog života.
Nikog sem sebe nisam vidio.
Mnogo… se vidjeti trebalo.

Tim istim ulicama…
hodnicima, prostorijama…
koračali su ljudi,
kao i ja, uvijek isti…
od mesa i krvi.
Krile su njihove oči
sve što moje tek vide.
Tek sada.
Osjećam čak i mirise
od straha, tuge…
radosti i strepnje…
koji ostaše tamo daleko…
sapleteni i učahureni
u prostranstvu mojih misli
što lebde i bježe da se smire.

One bježe…
A kuda ja bijedan
od samog sebe da pobjegnem?
Kuda, iz tijela koje mi je kao tuđe?
Kuda od duše kada sam je tek upoznao?
Ne mogu je odbacit i reći da nije moja,
a ne želim sve što smo skupa uradili.

Ostalo tek sjećanje…
a što ono vrijedi?
Paučine od vremena…
nečujno su krile i sakrile
sve one ulice, hodnike, prostorije…
a ja mislima tražim, bježim…
želim bar nešto od svega
da opet nađem… i vidim.

Ostale su nijeme oči i usne njene
koje sam gledao… a nisam vidio.
Kroz mračne tunele od sjećanja
što zjape i grebu dušu tonovima sjete,
vidim tek sada sve njene suze .
Svjetluca i tinja u njima bol cijelog bića
koje sam pogledima ravnodušnosti šamarao,
koracima samoljublja cijelu dušu sam joj gazio…
Nisam ni pit’o, da li boli?
Šta i da jesam ?
Slušao bih, ne bih čuo.

Sada, bez i jedne riječi razumijem.
Osjećam miris tuge i patnje ljudske
što utrobu nagriza,
pa tjera sve iz sebe da povratim
skupa sa ovom dušom
kad  uznemirena ispod grudi
k’o staklo zasiječe i ne da da dišem.

Zašto smo se, dušo,
upoznali kasno?
Kasno i daleko… ?

Da mogu bar pronaći put do vas…
mati moja, oče moj…
i reći da tek sada vidim i osjetim…
Boli svaki onaj zagrljaj i lijepa riječ
koje nisam stigao da vam dadnem
i izmilujem duše vaše što su mene voljele,
brinule, čeznule… a sa mnom patile.


Zašto nisam stigao?
Kuda sam zapravo žurio stići
kada sada želim bar na minut
nazad se vratiti?

A trebalo je, dušo,
ranije da te nagaze i smrve,
pa da još onda  znam
kako je onima koji su uvijek za te znali.

Kasno je. Novo jutro budi uspavani svijet i…
Evo, već miris sutona opet budi i golica
sve ove misli što bi da odlutaju, da se smire.


Vrijeme nemilosrdno teče.
Nepovratno je.
Živim za trenutke
u kojima pohotna i bijedna mi duša
pronađe mir – kratkotrajni i lažni mir,
što zakoči sve mirise noći da ne grebu
ove misli što žude od mene da pobjegnu
da se smire… i bar nešto na zgarištima nađu.


Čeznem za danom kada će nestati
sve ovo što živi u meni ,
življe nego i jedan onaj ČOVJEK
kojeg u prostranstvu svih onih ulica,
hodnika i prostorija od  vremena
ne mogu da nađem, da se smirim
i kažem bar, OPROSTI…

A kuda…
kuda sam toliko žurio mlađan,
kad sada…

kada sada,

želim nazad…?

Posted by Mellow

This article has 5 comments

  1. Mislim da laže svatko tko tvrdi da se nikada nije našao bar na tren u takvoj situaciji i razmišljanju. Teška tema, ne bih dublje ulazila u nju. Ali pjesma je prekrasna.

  2. Ovu sam pjesmu čitala i prije…već nekoliko puta…i uvijek me toliko natjera na razmišljanje…probudi tugu u meni…i sjećanja…zaboli me ta pjesma…a kad se stihovi “osjete” to je ono što vrijedi…predivna pjesma,predivni stihovi!!
    Mellow,pretpostavljam da si tu negdje,da nas čitaš…pozdrav šaljem gdje god bio!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting