[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Nisam zaljubljen. A ipak pišem stihove.

I svako slovo na papiru po jedna je kap moje krvi.

Ponekad i tri.

 

Krvarim polako. Ali obilato.

Jer prkosan tok moje proklete krvi jedini je dokaz mojeg postojanja.

Da, mojeg postojanja.

Samo sam JA uvijek bio bitan.

Ali polako nestajem.

 

Nema me. Sve sam manji. Krvarim, velim.

Možda će sada biti više mjesta za nekog drugog.

Sumnjam.

Samo sam JA uvijek bio bitan.

Nema mjesta. Više ne.

Ne više. Krvarim, velim.

 

A duša mi je crna i umorna.

Previše je, zapravo, mene u njoj.

A ipak premalo.

Previše premalo.

Možda će se jednom spojiti s nekom drugom te se obnoviti.

Osvježiti, preporoditi ili čak napokon roditi.

Teško.

Preumorna je i prečađava.

Ne može se isprati. Ničime.

Ne može se odmoriti. Nikako.

Krvarim, velim.

 

Ona otječe svakim slovom. Moje krvi sve je manje.

Ona je jedini dokaz mojeg postojanja. Posljednji.

Opet MOJE. TVOJE ne postoji. Nikada i nije.

Možda ipak malo. Ne.

Možda ipak hoće. Prekasno je.

Mlaz je prevelik. Krvarim, velim.

Previše je rana.

Rana od trnja.

Trnja od ruža. Prekrasnih ruža.

I mladih i starih.

Ponajviše mladih.

Zbog njih krvarim. Velim.

 

Makar naizgled bez trnja trnovite su one.

Pa i one mlade i nerascvijetane.

Sve su one trnovite.

I, zbilja, previše je trnja.

Trnja u očima.

Trnja od ruža. Prekrasnih ruža.

Svih ruža.

Zbog njih krvarim.

 

I ja sam bio trnovit.

I ja sam bio sam sebi svoje trnje.

I ja sam bio vlastita kruna od trnja.

I zbog toga, na kraju, krvarim, velim.

 

Nisam zaljubljen. A ipak pišem stihove.

Krvarim, velim.

Nisam zaljubljen jer previše je rana.

Puno previše.

Od trnja.

Od ruža.

Svih ruža.

Od mojeg trnja.

U očima.

Nisam zaljubljen jer sam iskrvario.

 

Autor Kreso

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting