[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Previše sam tužna za pusto vragolanje,

previše stara za erotske stihove;

previše sam sama za nevjerovanje

a još volim ljude, mane njihove.

 

Nisam dugo znala da su ljudi mahom

kao prazno korito nepostojeće rijeke,

da će svaki dobar poriv proglasiti krahom

i pobjeći u ponore ove zemlje meke.

 

No, dublje pasti nego ja mogu rijetki,

većma se poniziti, a ne sablažnjavati.

Još je manje onih kojima su razni svetki

razlog dobar da se prestanu kažnjavati

 

(jer svijest je organ samo duha razvijena

dok se strašna savjest uvijek može javiti.

Ako li je k tome volja često jako ispijena,

ona ne može se u slobodi svojoj postaviti).

 

Previše sam uvijek bila znatiželje puna

pa se sjećam da već davno svima sam dosadila.

Nikad od mog trnja nije nastala mi kruna,

ali nikad nisam nikog niti namjerno ojadila.

 

Dva sam svijeta dugo spajala u jedan,

u sredini (križa) duša, negdje preko tla i neba;

volim reći (nađoh) sjajan biser, jako vrijedan

i još vidim da je to sve ono što ti treba,

 

za čim čezneš i što voliš, što dozivaš noću

dok ja bespomoćno gledam tvoje  potrebe.

Ne mogu ti pomoći čak i kada hoću.

Sretna sam u sebi, ali tugujem zbog tebe.

28.08.2015. 23:22

 

This article has 3 comments

  1. Ne mogu ne komentirat i “Krunu” E kad bi ljudi htjeli pročitat dvije zadnje strofe, pa kad bi ih mogli i shvatiti, pa kad bi ih mogli i primijeniti i mnogo toga time promijeniti… e kad bi… “Ne mogu ti pomoći čak i kada hoću” Veliki pozdrav

  2. Mudro zborite,i vi i Pjero,
    eh kad bi…

    ˝za čim čezneš i što voliš, što dozivaš noću

    dok ja bespomoćno gledam tvoje potrebe.

    Ne mogu ti pomoći čak i kada hoću.˝

    jako disrljivo,iskreno i istinito
    veliki pozdrav

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting