[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
U vremenu prošlom opet sebe gledam

U pećini mračnoj kraj ugasle vatre

jedna žena sjedi. Na tamnome nebu

tek mjesec je blijedi.

Lovac pokraj žene ima tvoje lice,

u zemljanom loncu zečje iznutrice.

Ona mirno sjedi, on joj gladi ruku,

negdje u blizini dva vuka se tuku.

A vjetar zavija, svoju pjesmu svira,

u pećini mračnoj srce srce dira.

Prolazimo tako vjekovima tama

nekadašnji lovci, sad gentleman i dama.

Autor marija

Profesorica književnosti i njemačkog jezika. Radi u Rijeci u jednoj srednjoj školi. Izdala zbirke pjesama ” Crni plamen” “Očaravanje”. Najdraži pjesnici- Edgar Alan Poe, Antun Gustav Matoš, Dobriša Cesarić, Sergej Jesenjin.

Ova objava ima 6 komentara

  1. Zanimljiv pogled u prošlost,u pradavne početke…u kojima je ljubav postojala kao što postoji i danas…ista…Jako lijepi stihovi Marija!Topao pozdrav ti ostavljam:)

Odgovori

Subscribe without commenting