[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Možda ću te jednom naći

usred neočekivanog lišća,

tamo gdje se rosa rađa i noć krati.

Možda ću u ponor zaći

kao duša od sveg čišća

što bi moglo joj zasmetati

 

da te dobro vidi u tom mraku

svakodnevice i kiše

jer te možda ne bi prepoznala

kao sunčanu zraku

što se u toj rosi njiše;

možda bi te blago njegovala,

 

a ne kritički promatrala

kao tada kad je susrela te prvi put.

Možda ne bi dan propustila,

možda bi te nježnošću omatala

kao što i loza traži svijetli kut

da bi molitvu zaustila

 

prema svom Vinogradaru.

Možda od mene bi bilo ploda

baš za tvoje sakrivene oči.

O, kad bismo hodali u paru,

kakva bismo iznjedrili roda

da preda mnom moja kritika ne kroči

 

bez koje se živjeti ne može.

Inače ti ne bih nikad bila tvoj zadatak,

ne bih sada čeznula ti misli,

gledajući ljude gdje se glože

i gdje love život kratak.

Zar se nismo zato i mi dvoje stisli

 

oko Trsa što nas vijekom hrani

jer smo zajedno pronašli ovu bol?

Ipak željela bih sresti te u miru

kojemu su na toj zemlji odbrojani dani,

dijeliti si s tobom kruh i sol

da me tvoje oči uvijek izabiru

 

iz nekih puno dubljih razloga

koji možda postoje među nama.

Voljela bih da me uvijek voliš

kako bih te štitila od zloga

da ne živim, kao i ti, sama

dok za tebe molim, dok za mene moliš.

17.02.2016. 10:05

 

 

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting