[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ulice tmurne, gledam umorne ljude,
noci prokleto duge, zeznes se kad sam si druze,
umoran od tuge, cekam svoj trenutak, budne,
noci, docekane zore, neka bude kako bude.
Ne mozes promijeniti jer postaju bijednici,
napadaju neduzne kao vjesnici,
zeljni krvi pa kidaju dusu na pola,
ono sto je ostalo ulica je uzela.
Prezirem ljubav, mrzim osjecanja, boli me,
kad pusta obecanja postanu k’o molitve,
jos sam isti klinac sto s osmijehom trpi bol,
sto se djavolu u lice smije, sto je pao puta sto.
Zivot je predator pa zeli da te ubije,
ulije ti strah u kosti da ti lakse oduzme,
zivot i srecu i radost i ljubav,
sve ono najdraze sto da krvlju cuvas.

Zapitam se, zasto zivim ovaj zivot,
ujutru otvorim oci vidim da ce biti isto,
mi smo zvijeri u kavezu zatocene krisom,
suza pada na papir, pisem oprostajno pismo.
Ovako ne mogu vise, k’o da sam slobode lisen,
tuge je previse i osjecam da tesko disem,
zatvoren u cetiri zida, ubijen od hibrida,
i dalje trazim trunku mira zadnji potez da odigram.
Kontam sta je najbolje za mene, moje voljene,
toliko me boli, stare rane su zaboljele,
pismo zivota gori jos se sam sa sobom borim,
popicu jos jednu casu i pustiti pjesmu sto boli.
Prozivljene godine su nista nego igre lude,
kreator igre djavo k’o stvoren za zablude,
ogorcen, razocaran, bijesan sam na ljude,
povuci cu zadnji dim pa neka bude kako bude.

Posted by TheAnonymous5

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting