[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dozivam te, Dušo duše moje,
kao što bi umor dozivao uskrsnulost
onih dana kada i slavuji poje,
onih sutona u kojima se sjaji usnulost

svih svjetovnih događanja i događaja
i svih blještećih i slavnih muža,
traženih žena, djece papirnatoga zmaja,
blijedih staraca u vrtovima ruža.

Jer svi oni, kao u nekome kompletu,
proizvode strašne zvuke i pogrešne slike
koje doživljavam kao lošu riječ o svijetu,
a on za me više nema snažne krike.

Blagoslovljen budi, Bože, na tome Ti hvala,
mislila sam nikad neće proći
sva potražnja obaveza društva, ideala,
naređenja tuđa i prikazivanja moći.

Zar ja ne bih odmakla već davno
živjeti po svome i po Tvojoj blagoj volji
da me nije Tvoje ime slavno
slalo naokolnim putem u taj život bolji;

zar ja nisam rekla što bih htjela
kad bi bilo to ostvarivo,
odlučila tu najveću od svojih želja
izdati u Tvoje srce podarivo?

Sada daješ izobilno kao što Ti znaš;
da je Tvoja volja, o tom nema sumnje
jer je uvijek takav bio ovaj odnos naš,
jer u Tvojoj volji ne postoji humnje

nego samo uskrsnuće i preobraženje,
samo život živi, izobilje nagrada i darova;
potrebno je svakog časa samo obraćenje,
s moje strane nema druge njive, niti rova.

Da sam brzo dobila to uslišanje,
danas ne bih umijela Ti zahvaljivati;
ne bih znala niti što je disanje,
ne bih umijela Te k sebi dozivati.
‎ponedjeljak, ‎7. ‎kolovoza ‎2017. 23:16:38

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting