[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Svi kistovi boje tvojom bojom.

Ti si mala slatka, velika agonija,

Muzika vjetra,

Vakuum u kojem se diše…

I sve bi bilo savršeno

Samo da si bliže.

 

Sve bi Seke ljubile mornare

Znam,

Ali ova seka se tobom hoće da mornariše.

Da ljulja tvoju lađu kao riba uhvaćena na mamac,

Uhvaćena iz razonode,

Uhvaćena iz lelujavosti

Mora-tvoje duše u kojoj je na kratko plivala,

Jer duže ne može.

Zatim puštena.

Tek toliko da bi opet rado zagrizla

Parče tvoje kože.

Palacala cijelim tijelom

Samo da škrgama zahvati

I najmanji djelić tvoje pore,

Tvoje vode.

Zatim puštena jer više ne može

I opet rado zagrizla,

Povela te sebi dolje.

Za sve rastanke

Krivo je more.

 

 

 

 

 

Posted by asilika

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo." Meša Selimović

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting