[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Zar baš mora biti ova jesen sjetna

dok svelo lišće napušta granje;

zašto  zlatna, bar naizgled sretna

spokojno prihvata umiranje.

 

Odlazi list kao leptir zlatasti
a doskora mlad je pupoljak bio,

pred nečije jednom će pasti

ko grešnik sto oprost bi htio.

 

Umire i divlji kesten ogoljen, stari

u aleji našoj sad pustoj i mokroj,

i mjesec na nebu čezne i krvari

za zvijezdom tajanstvenoj i dalekoj.

 

Ja lutam s bolom skrivenim ispod skuta

poput sjajnog bisera u školjki

da se slomim, pokleknem na kraju puta

kao veteran sazdan od rana i boljki.

 

I ne krivim nikog,  niti ikog kudim

(možda tek jesen što u meni trune)

čak osmjeh i sreću ja od sebe nudim

kao dvorska luda sopstvene krune.

 

A ti negdje blistaš poput ikone svete

zasljepljuješ smrtne oči zemaljske

i nema te  tamo gdje  duše `klete

traže malo ljepote rajske.

 

Mozda i jesi sretna i nasmijana

al` ipak zamišljena bar na tren

kad te neka skitnica pijana

vrati u jednu ranu jesen.

 

Skini sa sebe ponos sto nas dijeli

i ogrni  sjećanjem kad si bila sretna

i niknut će opet jesenji list sveli;

zar baš mora biti ova jesen sjetna.

Posted by Sani

This article has 7 comments

  1. (Hodam sa bolom, ko s tobom ispod skuta

    i nosim ga skriven ko biser u skoljki;

    da pokleknem ponosno na kraju puta

    ja, veteran rana i ljubavnih boljki.)
    Prekrasni stihovi u divnoj pjesmi sansan:))

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting