[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Poletjeli su….rano jutros
u svoj svojoj veličini i divljajućoj mahnitosti
i zarobili me u svoju kulu sjećanja,
poput kraljevne iz nekih priča.

U nemilosrdnoj i krvavoj borbi…
u trčanju do iznemoglosti,
u pokušaju da ih rastjeram
da ih otjeram i zaključam lokotom hrabrosti
gubila sam bitke …
one noćne…najmračnije…

Vidjela sam sebe u njihovim krilatim zamasima
sve ono što bijah…što jesam
što mogu biti….želim…
spavanje svoje duše
i buđenje svih dimenzija….
krilate snove….
i nedosanjane želje…

I zaveli su me svojom upornošću
da otvorim oči…
svojim nastojanjem …
da se napokon pogledam…
u svojoj slabosti i snazi
hrabrosti i ranjivosti
zaveli su me zauvijek
nemilosrdnom odlukom da se predam…

potpuno….korak po korak
bez opiranja…
bez zadrške i predrasuda,
bez skrivenih misli i proračunatosti
ogoljena više nego ikada,
slatko gorka predaja
onome što sam ja…

Autor Maisy

Ova objava ima 5 komentara

  1. Najviše što cijenim kod čovjeka je to kada postane ono što je, a ne kada se trudi postati što nije! Lijepa pjesma Maisy! I želim ti da dosanjaš svoje želje!

    Raširenih krila pozdrav ti leti! 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting