[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

nisam baš sigurna
je li pravi način 
ali nema
mi druge, 
uvijek u isto
vrijeme, sat, minut, sekund,
izlazim iz kaveza usamljenosti,
preodjenuta, 
odskitam u susjedstvo,
tražeći neki očarani prostor koji
blista od svjetine, 
pravih ljudi,
mojih sličnosti, da, 
upuštam se
u avanturu 
brišući prašinu prošlosti,
pokušavam 
na tom meridijanu pronaći
nekog uzoritog, 
čistih misli, poštenih djela,
nevažnog imena, 
bitno je samo da 
noć pokratim u dijelovima koji nanose
težinu i lome me u nesanici briga,
a tamo, 
perioda prođe začas, 
ukaže se
zora zlatnih boja i natjera me 
da utonem u san,
baš u trenutku 
dok normala započinje 
rutinu dana…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting