[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Pišem, onima koji razumiju ono nejasno u pastelnim bojama noći.
Sve riječi raštrkane, do sada su samo dijelovi kostura,
U neredu posložene uspomene na neka prošla postojanja,
Gdje kroz maglu se naziru obrisi doma,
Gdje nekad noć zaustavi mirise iskonskog djetinjstva.
Oteto sam i i ostavljeno, u nekim nepoznatim svijetovima, dijete,
Zaborav me tjera da preživim, a ono malo uspomena da ne zaboravim,
Tko sam, što sam, i kako je jednom bilo divno biti slobodan,
Biti zemlja, voda, zrak, vatra, duh, svijest i nesvijest, sve skupa
I svako posebno, dok lebdim, gorim, divljam valovima,
Vrijeme tada mi nemoćno gleda u leđa…

Pišem ponekad i o prokletstvu ovog postojanja,
O noćima bez sna i neprijateljski nastrojenom svjetlu dana.
Kristalnim očima tisuća ljudi, bolesnih od sumnje,
koji ortogonalnim kompromisom režu na komadiće ulice zagušene prosutim snovima.
Opijajućim zvucima toplih pogleda vabe me u zamke sredine,
Obećavajući bezbrižnost u neznanju i snagu dobijenu iz predrasuda.
Sve što trebam dati, pokazati, je malo straha, budem li dobar,
Zauzvrat dobijem falusoidni osmijeh lažnog kraja ili miris demo verzije raja.
Riječi koje izlaze su, za umorom razapete duše, duše koje ne sanjaju, koje su odustale.
Za sve one čije želje se u bol pretvaraju prije nego što topli prsti sna na zatvorenim kapcima
Zakuckaju drevnim ritmom samozadovoljstva, obrubljenih prijetećim oštricama mekanih snova.

Znaš, pisat ću jednom nemirnim dlanovima na tvom usnulom tijelu, o svom početku,
Onom prvom gdje sam nastao iz ničega, gdje gradim divljenje svijetu bez snova i
Udišem stidljivim srebrom posut tamnoplavi zrak.
Djetinjom radoznašću promatram igru svilenih krila mnoštva leptira.
Tihim zvukovima ispunjavaju smirajem guste niti tišine.
Pisat ću o fino pošljunčanim stazama, koje pozivaju na duge šetnje,
Oslobođeni križa prevarenih anđela, lica izrezbarenih krvavim suzama.
Pisat ću o spojenim dlanovima, isprepletenim prstima,
O tome kako su riječi suvišne, nepotrebne, besmislene.
Udišem usnama zlato tvojih snova skritih među pramenovima.
Na licu sjaji ti osmijeh najsjajnije zvijezde mog izgubljenog doma.

Kraljevstva obećanih vrtova.

Autor berezin_matok

Samo sam netko rođen davne ’76 godine, u prohladnom jutru. Pišem, povremeno nešto objavim, a zapravo pokušavam zatomiti nemir u meni.

Odgovori

Subscribe without commenting