[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sve zidine mog samoopstajućeg grada

gledam kako ruše se

i dok svaki dio polako propada

nepresušiv izvor ipak suši se

ne znam gdje otići, gdje pobjeć’ mi je sada

sve već vidim u plamenu

postoji li izlaz ili barem neka nada

il’ ću propast u svom kamenu

 

Ne mogu ti reći što me prožima

sve neke neobjašnjive vizije

kao da se prisilno napajam njima

kao da su dio moje misije

i ne znam jel’ zatvaram il’ otvaram dušu

dok se nadam to prebroditi

priželjkujem kišu, al’ gledam u sušu

kao da sve će sad izgorjeti

 

Otkači to uže, pusti da me baci

možda tako treba biti, možda su to znaci

da vrijeme je sada da promijenim se

i pustim da me sve odnese

 

I otpusti crne misli koje plaše svakim danom

ja nikuda ne idem, samo mijenjam se

ne želim i tebe gledat’ s probodenom ranom

ja na svoj put ipak pripremih se

Posted by Schatten

This article has 2 comments

  1. Osvaja me slikovitost tvojih misli. Čvrsta utvrda života se ruši, izvor je presušio, sve nestaje u plamenu, sve sluti na – mijenu.
    “I otpusti crne misli koje plaše svakim danom
    ja nikuda ne idem, samo mijenjam se”

    Ne osjećam da ta mijena vodi ka nekom izlazu, zato i ne znaš otvaraš li ili zatvaraš svoje srce. Pozdrav!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting