[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Vjetar je pjesmu pjesnika starog
rasuo u bezbroj riječi,
svuda samo riječi, riječi,
isprazne riječi
bez značenja i bez smisla
u vrtlogu kovitlaju se
pučinom pogleda mog.
A prostranstvo se skupilo, skvrčilo
savilo, ovilo ramena teška,
pohvatati bih riječi
bez smisla htjela
sročiti pjesmu o sreći,
pronaći, poći i otići
al’ vrijeme mi nekako
odmiče, izmiče i nestaje
i bojim se da neću stići,
koliko košta komad života
tko će mi reći?

Posted by Katica Vrhovac

This article has 4 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting