[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Željela bih ponijeti sve kovčege

popunjene suzama koje nikako ne prodiru

zbog pretrpljene teške stege;

popunjene padovima, greškicama na papiru

 

kojeg trgala sam samo povremeno

jer se nije smjelo trošiti ga previše

pa je sve mi ostajalo zabilježeno

kao da i papir sa mnom mučno diše.

 

Željela bih prtljagom se natovariti,

punom osmijeha i dobrih namjera

koje su se uvijek uspijevale sakriti

ispod tuđih neprekidnih zamjera

 

zbog toga što nikad nisam ništa znala;

punom grižnje prestroge mi savjesti

jer sam druge misli i stihove ukrala

koje više vladale su mojom svijesti

 

nego mnoge zadaće i udžbenici,

više nego društvo, za me jako strano

i svi njini miljenici;

sve što meni nikad nije bilo znano.

 

Žejela bih ponijeti sve svoje bolesti

koje nisam nigdje zapakirala

i tako željela bih Boga sresti

da bih Njega time dirala,

 

da bih postala bar nekome poznata

sa svim svojim dobrim stranama

jer sam nakupila sakrivena zlata

koje proglašavali su manama,

 

jer sam danas tako neuspjela svima,

sa životom koji nije ostavio traga,

a nosila sam puno osjećaja, kao plima,

i sve to morala sam poslati do vraga.

 

Tada Bog bi meni rekao:

“Idi, živi iz početka”,

ali znam da puno mi je poslije stekao

pa ostavljam sve do zadnjeg retka.

 

Kad bih mogla ponijeti u vječnost

nešto u svoj život drugi,

to bi bila moja vjera i umješnost

da sve ljubim i da gledam prema dugi.

23.02.2015.  08:43

 

 

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting