[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ispred mene crna provalija,

iza mene leglo otrovnih zmija,

lijevo strma litica vapija,

desno, zatvorena grobna kapija…

Zloslutni zvuci, dušu mi lede,

gavrani grakću, vazduhom lebde,

nema nikoga da me provede,

iz ovog ludila  izvede!

Osijećam neko me kradom gleda,

kose duge i lica blijeda,

želi da tjelo umorno se preda,

razmišljati mi ona neda…

Ona, Morana, tiho se prikrada,

širi ruke da zagrli me rada,

čeka mirno da duša  strada,

da isisa život iz moga bića mlada!

Kuda? Kuda iz ovog pakla?

Kuda, kad se nisam ni pomakla?! 

Počinje da pljušti kiša od stakla,

Nemam kuda, nisam se pomakla!

Vjetar ludi, stade da me bije,

ona pobjednički poče da se smije,

srce trazi sklonište da se skrije,

noga zakorči, i ako ne smije!

Provaliji poletjeh, tamo njen lik,

osvijesti me iz bunila krik.

Ružan košmar, samo to je bilo,

al’ drhtimo ja i moje srce milo!

Samo košmar…!

Posted by Ivanica

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting