[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Miris njezinog parfema u pustoši ove sobe samo je podsjetnik na moj davno izgubljen odraz u zrcalu. Stojim pred sobom i ne vidim ništa. Osim izmaglice koja bi trebala biti osmijehom. Ili, možda, uspomenom.

Pijem iz njezine čaše ne bih li joj osjetio usne. Pogledavam u dlanove ne bih li pronašao tragove tkanine kojom je obasjala ove zidine. Još jednom joj obrazom dodirujem vrat i prizivam njezinu plahu kucavicu. Sjedam na mjesto gdje je nasumce otvorila knjigu i pročitala svoj život. Meni zabranjen.

“…I u huku mora i u lomu nebesa” siguran.

Poput samoće zaogrnute dugim kožnim kaputom u sporom koraku mokrom zagrebačkom cestom.

Autor ilumminati

Ova objava ima 2 komentara

  1. Miris njenog parfemau pustosi ove sobe samo je podsjetnik na moj davno izgubljen odraz u zrcalu.

    Procitala sam i tamo nekoliko prica,u pravu sam, da imas talenta i te kako, bravo iluminati! Pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting