[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Jedne noći u sebe uronjena
okrenula sam prema Njemu lice:

Daješ sunce da nam život grije.
Zašto pusti u korablju svoju
žohare, komarce i zmije?
Hoće li tako ostati do vijeka?

Čula sam ga da se slatko smije
i odgovor:
Pustih i čovjeka.

Autor marija

Profesorica književnosti i njemačkog jezika. Radi u Rijeci u jednoj srednjoj školi. Izdala zbirke pjesama ” Crni plamen” “Očaravanje”. Najdraži pjesnici- Edgar Alan Poe, Antun Gustav Matoš, Dobriša Cesarić, Sergej Jesenjin.

Ova objava ima 8 komentara

  1. Čovjek…gori od svega…
    Ovo je toliko duboko a toliko naizgled jednostavno napisano..zadivljujuće!Zadnji stih je savršenstvo objašnjenja i završetka pjesme!Divim ti se Marija!
    I šaljem topao pozdrav!:)

  2. Prekrasno napisano o Njemu, Ocu našemu, čovjeku koji nas je stvorio, mislim da si o Njemu mislila. Al ono na kraju kao odgovor na pitanje je simpa prava. Osmjeh ti šaljem 🙂

  3. Toliko je mudrosti i duhovitosti u tvojim pesmama, divno, a meni je covek i kao najgora napast, a i kao lepota i dobrota u bozijim ocima za sve sto podnosi, jer kako bi rekli nije nista bez smisla, svrhe i zasluge….dragih pozdrava….:)))

  4. odlični stihovi zaista, uobražavamo si misliti da smo uvijek veći i bolji od drugih, ne pitajući se pritom, pripadamo li i sami možda tom svijetu kojeg osuđujemo, pozzz marija :)))

Odgovori

Subscribe without commenting