Kolodvor
Koraci se sada čuju
Što žurno se spuštaju
Niz stepenice podignute
Od neba ka zemlji.
Podignute u blagome luku
I ukrašene ljupkim rezbarijama
Što ih počini tuđa ruka.
Jedan korak, drugi korak…
Topao dodir lijepi se
Na mjedenu kvaku.
Čuje se škripa i jauk!
Svaki put, svaki put…
U mjestu gdje su
Ljudi uvijek dobrodošli
Sa kovčezima.
U mjestu gdje je
Vrijeme opet i opet.
U mjestu u kojemu buka
Prekrasno sklada
Titraje, titraje…
Tamo gdje sklapam oči
I ćutim naviknutu
Privrženost i potrebnu bliskost.
I sa prljavobijelim pločicama
Na kojima još nijednom
Moja noga nije skliznula.
I red klupa
Koje su prijateljice
Po usluzi.
I kotačići što se okreću,
Slijedeći slijepo korake.
Oh, kako je krasno
To mjesto.
Kako li je samo
Stalno u tom’
Kotaču sreće.
Plastično šuškanje
Suze na kaputu.
Nema veze.
Nema veze.
Suze na kaputu,
Kaput na podu,
Pored koša za smeće.
I miris ljudskosti
U zraku.
Slike,osjećaji atmosfera,beskonačni protok vremena,možda jedino mjesto gdje se ne glumi, gdje padaju maske.Kratke rečenice dočaravaju vječno okretanje kotača koji su uvijek na putu,ljude,perone…Sve u svemu, dojmljiva pjesma. Čestitke!
Zahvaljujem, Nancy, na ljupkome komentaru!