[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjećam se – ubili su vrapca.

Ja;

ja sam ih klela, očiju zamazanih suzama.

Baš sam puno plakala – možda ni za kim, koliko za njim.

A ništa mi nije bio!

A opet – ja sam ih klela, vrištala kroza suze;

grcajući – gušeći se u njima!

Sjećam se – ubili su vrapca.

Bilo je vruće, rano popodne i cvrčci su glasno pjevali.

A Njegove malene oči, crne oči – sjajne oči,

ja ih nisam mogla zaklopiti…

I malešan je bio, taj leš, još topao, a ja,

 ja sam ga držala u rukama

I tražila neko mjesto da ga pokopam.

Sjećam se – baš je bio nježan na mojim rukama.

A Ispod jedne usamljene smokve, položila sam mu tijelo,

Sve u suzama, kao što majka pokapa svoje jedino dijete.

I čak sam mu i grobić kamenčićima zaokružila!

Sjećam se – bilo je tako.

I Za večeri, vratila sam se opet,

 A ničega nije bilo.

Kokoši su ga iskljucale; Grobić mu je bio suviše plitak.

I ja sam stajala tako – razgoračenih očiju

i niti plakala nisam.

A mora da  je nešto strašno raslo u meni.

Mora biti, al’ ne znam.

Stvarno,

Ne sjećam se – kako je dalje bilo.

Okrenuh se valjda tad i pođoh dalje.

I ja stvarno, stvarno ne znam! Ne znam zašto;

Zašto me još uvijek progone te malešne crne oči –

I kamenčići

Nasumično razbacani ispod divlje smokve?

Autor asonanca

Odgovori

Subscribe without commenting