[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad bi stala na prasnjave kaldrme,

u njoj bi culi zvuk crne oluje,

i vidjeli kako sijeva i rusi munja.

 

Okrenula bi se na lijevu stranu,

i ugledala trag od sunca ali nikad,

ama nikad, se ne bi osmjehnula!

 

A dok su i na desnoj strani ljubile

grane i njihale nekako ,pomalo i svadljivo ,

ona bi se okrenula unazad,uvijek,nekoliko godina unazad.

 

Tada su joj govorili, ne dam ja tebe ,ne dam nikome…

ne dam oluji da razori ,pijesku da proguta.

Tek tada bi klekla,na ona ista koljena,

puna rana ,a zatim gledala pravo u oci.

 

Mirela je gledala u oci ovom danu.

Koji je bio njen zlocin?

Onaj za koji se dobija vijecita kazna,

onaj neizbijezni,uzrezan munjama.

 

Ti i ja bi se pronasli u njemu,

i izasli ,mozda  i nekaznjeni.

Ona je osudila sebe.

Osudila na duboke mutne vode.

 

Sigurno nece biti zapamcena po pjesmi,knjizi ili rijeci…

Sigurno nece je spominjati duhovi buducnosti…

ali sigurno svatko od nas zna jednu ” Mirelu” …

zarobljenu u svojoj oluji.

 

I ja je znam i volim.

Autor Nermina

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting