[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ponekad u moju kotlinu zalutaju ljudi,

a u njoj ima inače osoba u svemu dobrih;

ponekada naleti netko na mene.

Uvijek sam pun optimizma, iako ludim

u svome kraju dragom, punom kobri.

Drago mi je kada se netko k meni okrene

 

jer puno priča imam za prolaznike

i vidim kako su žedni moga iskustva.

Često počinjemo zanimljivo razgovarati

o svijetu, o dušama izmjenjujemo slike.

Sav se zanesem od svoga imućstva

i volim po koju predrasudu rasparati.

 

No, polako i sigurno mi optimizam splašnjava

jer ne dobivam podatke nove za uzvrat

već samo nalazim naše skrivene sličnosti.

To su osobine kojima se ova kotlina ukrašava

koja je često pustara za zmije i paprat.

Nije bez veze kad ju netko uspije ubosti

 

jer to je, kako vidim, jedan pravi znak

da čovjek ono što mu nedostaje traži

pa se ovdje malo dulje i češće zadrži.

Tako kotlina za ljude postaje teški smak

kada nauči čovjek da smo mu draži

nego bijeli svijet u kojem se prži.

 

Ne pitaj me zašto samujem tu,

ne dolazi nitko od novih ostati.

Vraćaju se sretni što su pobjegli.

Rekao sam nekima čistu istinu

koju kriju u sebi, željni je saznati.

U svijetu su bijelom, od nas odbjegli.

507 2332

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting