[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kiša već danima pada
klonule misli vuku me
do parka
a tamo sjedi klupa sama…

Razmišljam o klupi na Verudeli

Uđem u sebe, pretočim
kišu u slap i postanem kap i
vjetrom do mora…

Tamo se moja klupa
kupa na suncu…
idem tamo

Slušam… more se provlači
kroz stijene, pjeva…
Onako sičušna
zavučena u svoje misli
stigoh do svoje klupe;

Čujem guštera, šuška
more šumi, ljuljuška
kristali se cakle na stijenama…

Grm izranja iz kamena
pupast upleten
u mirisavo bilje,
u škripu šparoga, žuti motar
cvijet lavande..

More se bljeska, izranja jato srebrnih riba,
presijava se more, glaca se val
okupana solju izranjam ko kap;
Sve me veseli
more, klupa, val i ponovo pretočena u slap
ko sićušna kap
Okupana morem obasjana suncem
izađoh iz sebe
i nasmješena prođem pokraj klupe u parku..

Autor Tanja Tadic

Ova objava ima 2 komentara

    • Slažem se, zato je važna teleportacija;)do mora je daleko, nekih 450km, a po kišnom danu uvijek nađem način da bar mislima osvježim sjećanje na miris mora i ljeta…

Odgovori

Subscribe without commenting