[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dlanovi se dobacuju
s tek klijalom glavom
proljetne letargije
a uši jos pune paučine
ogluvjele ne čuju cvrkute
već zvuk’e kamenog točka
i muk tucane kaldrme
prespavanih stanica života

Čerge bezemljaša
Verige mog ognjišta
konjima kače
na njima zlatni viziri
da putem zlo
u oko ne zaviri

Druga je linija duža
na njoj ptice iz moga luga
čuče na paučini srca
a moje se svako oko baca
čas na desni čas na drugi dlan
tareć suze o kamen
da zaiskri i poplaši ptica san
jer ja necu da je sudba takva
slijepo da ju pratim sam

Odgovori

Subscribe without commenting