[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pozornost me prati,

iako mi se ne obraća,

kako da se sklonim,

jer sve više mi se povraća,

od slika svega, što sve manje prihvaćam.

I začuh opet to nijemo zvono,

i oko slabo me tjera … pogledaj ovo!

U što svi gledaju, čekajući nešto novo,

jer sve drugo, od jučer već je,… zar ne shvaćaš!

I tako ograničenost svoga dara,

padne mi na čelo,

pa mi klone teška glava,

lupivši o pod.

I dok odzvanja šupljina njena,

vidim ” glup sam ko’ konj”

jer zakasnih lajkati i smajlića poslati.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting