[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U dvorani punoj

Svjetina se gura

Na znak trube

Smijeha ište

Dok u njem bukti nemila oluja

Glas što kaže, neću i ne mogu više

Na zvuk dani, zastor diže

Uleti na pozornicu

Časkom gleda

Časkom sluša

Ispituje nevjericu

Zatim krene

Na pod pada

Zajaukne iznenada

Podom kliže

Pa sve bliže muci stiže

Što ga tare

i njim vlada

Spretno zatim uzvine se

Zrakom leti kao ptica

Pa s visine gleda

zanesena strana lica

Publiku što kliče

pozdravlja i viče

A on tiho suze spusti

Po publici kiša pada

Kiša nijemih kanonada

Kakva opsjen,

kliču ljudi

On to može

On nas budi

On nas tihim zovom grebe

Pogledajte malo sebe.

Autor zenkazen

Ova objava ima 1 komentar

  1. Vidim sliku i cujem kakofoniju glasova.
    Trag iz oka se skoro dodirnuti moze. Ide preko razlivene boje nacrtanog osmjeha.
    Sa iskezenih usana klizi poruka za pamcenje.

    Postovanje autoru.

Odgovori

Subscribe without commenting